"Europski" argumenti

U Europi postoji normalna država Švicarska i nešto manje normalna, ali u odnosu na BiH savršeno uređena, Belgija, kojima nisu strane ideje o posebnim teritorijalnim jedinicama u kojima većinu čine građani određene jezične ili nacionalne pripadnosti

Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr

Europa se udružuje, mi se razdružujemo. Bila je to jedno vrijeme, tamo potkraj osamdesetih, omiljena krilatica na “ovim prostorima”. Onda smo se, budući da ta “argumentacija” nije dala željeni rezultat, razdruživali kako smo se razdruživali. A dok je krvavo razdruživanje – započeto sukobom “europejaca” koji su željeli da se u višenacionalnoj državi vlast bira po načelu “jedan čovjek – jedan glas” i “antieuropejaca” koji su zahtijevali miran razlaz – još trajalo, Češka i Slovačka sporazumno su se razdružile da bi se potom udružile u tu Europu koja se udružuje.

Valjda zato što se u Češkoj nitko nije sjetio Slovacima poručiti: Europa se udružuje, a mi se razdružujemo. Da jest, možda bi i Češka i Slovačka još bile u europskoj čekaonici.

Europa je, tj. Europska unija, zemljama s jugoistoka kontinenta cilj, uzor, model, ali i argument za lokalne političke i ine borbe. A argumenti se, čak i kad su “europski”, selektivno izvlače i prilagođavaju, pa Europa može biti argument za što god netko poželi. Za pokušaj nametanja načela “jedan čovjek – jedan glas” u višenacionalnoj zajednici, na primjer. Što se Hrvatske tiče, “europski” su argumenti stvar prošlosti, no u susjednoj Bosni i Hercegovini i danas se, osobito posljednjih mjeseci, u vezi s poslijeizbornim pregovorima o konstituiranju parlamentarne većine te u razgovorima o (re)organiziranju zemlje, poziva na Europu i na to kako treba izgledati “normalna (europska) država”.

Nakana je jasna i po mnogo čemu podsjeća na razdoblje “Europa se udružuje, mi se razdružujemo”. U BiH se već petnaest godina silna energija troši na, zasad, apsolutno neplodne, sukobe i pregovore o novom unutarnjem uređenju zemlje čime bi se nadomjestila nelogična i neučinkovita daytonska formula – “jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda”. Kao mogući izlaz iz začaranoga kruga, uz kojekakve druge zamisli, često se ističe ideja da BiH treba biti organizirana kao “normalna država”. Time bi se riješili svi problemi jer u “normalnim državama” nema rasprava o rotaciji na čelnim funkcijama, o broju entiteta, o tome tko je zapravo izabrao predstavnika jednog konstitutivnog naroda…

U tom smislu osobito je zanimljivo stajalište Zlatka Lagumdžije, šefa SDP-a BiH, stranke koja se, s osvojenih osam od ukupno 42 zastupnička mjesta u državnom parlamentu, s ponosom predstavlja izbornom pobjednicom. “Pitanje predsjedatelja Vijeća ministara (državne vlade) nije pitanje rotacije jer, na kraju krajeva, čemu izbori ako netko tko je dobio tri puta manje glasova od nas može pretendirati na to mjesto”, rekao je u jednom poslijeizbornom istupu Lagumdžija.

To je Lagumdžijin odgovor na zahtjeve vodećih (po broju osvojenih glasova, odnosno zastupničkih mjesta) hrvatskih stranaka da u sljedećem mandatu, nakon što su u prethodna dva tu dužnost obnašali bošnjački i srpski predstavnik, na čelu Vijeća ministara treba biti Hrvat te da mandatara za sastav novog kabineta trebaju predložiti stranke koje su dobile većinu glasova hrvatskih birača.

No, Lagumdžija i veliki dio medija u Federaciji BiH taj zahtjev odbacuju uz obrazloženje da žele “normalnu državu”, premda je teško reći da bi normalna bila višenacionalna država u kojoj bi jedan narod, manje brojan, na izborima birao tko će biti oporba, a drugi ili druga dva, brojnija, tko će biti vlast. Krug onih koji se zalažu za “normalnu državu”, za državu “poput drugih europskih država” dodatno se širi kada se spomene ideja o uspostavi teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom.

Doduše, u Europi postoji normana država Švicarska i nešto manje normalna, ali u odnosu na BiH savršeno uređena, Belgija kojima nisu strane ideje o posebnim teritorijalnim jedinicama u kojima većinu čine građani određene jezične ili nacionalne pripadnosti. U ovoj drugoj, manje normalnoj, ali u odnosu na BiH savršeno uređenoj državi, upravo je objavljena inicijativa da se uz postojeće tri uspostavi i četvrta teritorijalna jedinica.

Naravno, ideja o teritorijalnoj jedinici s hrvatskom većinom (ne nužno trećom – može biti i četvrta, peta…) nije nikakva čarobna formula, možda se na neki drugi način prava i interesi Hrvata u BiH mogu bolje zaštititi, a BiH učiniti funkcionalnom i učinkovitom državom, ali očito nije ni tako destruktivna da se o njoj ne bi smjelo razgovarati.