Tijekom posljednjega rata često ni pjesma nije bila pjesma nego provokacija ili izražavanje mržnje. Također, nerijetko ni molitva nije bila molitva, nego proklinjanje i osuđivanje “onih drugih”. Nakon završetka tih krvavih događanja, ljudi na ovdašnjem podneblju ne znaju kako sve to nazvati pa se ponovno čuju “pjesme” i “molitve” koje to nisu.
Javnost u Hrvatskoj govori o Domovinskomu ratu jer je njime izvojevana samostalnost. Srbi ističu kako je bilo riječi o građanskomu ratu kojega je okončala Oluja – prema izjavama srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića to je “zločin koji se ne smije zaboraviti”.
Bosanskohercegovačka javnost je i ovdje dijametralno suprotstavljena. Bosanski Srbi “trube” priču o građanskomu ratu; muslimani Bošnjaci govore o “agresiji” Srbije pa Hrvatske; jedino bh. Hrvati ne znaju što reći.
Oni su najviše zbunjeni i najletargičniji. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto su podjele osnovno obilježje najmalobrojnijega naroda u ovoj balkanskoj “mrtvaji”. Nema dovoljno motivacije da bude dosljedno zastupano čak i ono oko čega postoji konsenzus.
Kad Bošnjaci kažu da je posljednji rat bio agresija na BiH, onda se pozivaju na referendum o neovisnosti iz 1992. na kojemu je izglasovana neovisnost tadašnje SR BiH. Kako je već poznato, uz Bošnjake glasovali su i Hrvati, a Srbi su ovaj čin bojkotirali. Neosporna je činjenica da je izvršen oružani napad na međunarodno priznatu državu BiH.
Premda se to sve dogodilo uz blagoslov i svesrdnu pomoć Slobodana Miloševića, JNA i radikala iz Srbije, ipak valja kazati da su u tomu sudjelovali bh. Srbi koji su činili 31.21 posto stanovništva u BiH. Stoga, taj podatak nikako ne ide u prilog tezi da je bilo riječi o agresiji neke strane države na jednu suverenu republiku.
To se još bolje može vidjeti kada se govori o “hrvatskoj agresiji” na BiH. Nisu Bošnjaci sami bili za neovisnu državu, nego su to bili i Hrvati. Sukob koji je započeo krajem 1992. nije uključivao intervencije iz Republike Hrvatske (iako je kasnije Hrvatska pomagala Hrvate u BiH), nego je bio međusobni konflikt u pojedinim mjestima koji ima puno više elemenata građanskoga rata nego li agresije.
Štoviše, u ovomu su ratu Bošnjaci i u postotcima počinili više masovnih zločina nad Hrvatima, iako se time, ni u kojemu slučaju, ne smiju (o)pravdati hrvatski zločini nad muslimanima.
Istina je kako se zločin ne može nikako drukčije nazvati nego zločinom.No, uvijek je potrebno vidjeti u kojemu je kontekstu počinjen, te ga onda kvalificirati. Kao što je napisao prof. Miroslav Vujević: “(…) ista činjenica u različitim društvenim kontekstima ima različito značenje. Ubojstvo koje je učinio napadač, nema isto značenje kao ubojstvo koje je učinio onaj tko se brani” (Uvođenje u znanstveni rad, str. 173.-174.).
No, problem u našoj “ratnoj” tematici je utvrditi tko je napadač, a tko se brani. Dakako, to je “problem” samo ideolozima i manipulatorima, a ne tragačima za istinom.
Kriterij je jednostavan. Pitanja glase: “Je li puška bila okrenuta od kuće ili na kuću? Je li netko pucao sa svoga “praga” ili na tuđi “prag”? Je li netko štitio svoju obitelj ili htio ubiti/protjerati tuđu?”
Sukladno odgovoru na ova pitanja treba se određivati i narav počinjenoga (zlo)djela. Zbog toga je jadno promatrati slučaj vukovarskoga branitelja Tihomira Purde koji je u pritvoru i čeka “milost” ovdašnjega pravosuđa i iščekuje svoju sudbinu. Nakon svega što je prošao: od razaranja obiteljskoga doma pa do zatočeništva u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, sada ga još čeka optužnica da je ratni zločinac.
Kardinal Puljić, nakon razgovora s Purdom, u službenom dopisu Sudu BiH napisao je: “Po svojoj savjesti i moralnoj odgovornosti moram progovoriti u obranu toga čovjeka. Ne mogu utjecati na odluku Suda i Ministarstva, ali ću reći svoje mišljenje: ukoliko bi ga se izručilo Srbiji, to bi bio strašno nehuman čin i po mojoj savjesti to bi graničilo sa zločinom”
Ne ulazeći u sudski proces i sadržaj optužnice protiv Purde, dobro je prisjetiti se da je Veselin Šljivančanin za zločin na Ovčari i “sravnjivanje Vukovara sa zemljom” od Haaga dobio deset godina zatvora te da bi sredinom 2011. mogao na slobodu.
Zbog toga valja imati na umu da nitko ne može imati pošteno suđenje dok se ne definiraju situacije u kojima se dogodilo ono za što su optuženi. Hrvati su toga svjesni, ali zbog letargičnosti i međusobnih podjela svoje branitelje olako prepuštaju same sebi.
Piše: Josip Vajdner | Katolički tjednik | KTA
