Miloš Vasić tvrdi da je nadbiskup Puljić iseljavao Hrvate iz RS!

“Podsjetit ćemo i da je banjolučki nadbiskup Vinko Puljić uvelike pridonio projektu iseljavanja Hrvata iz te regije; oni jesu bili okrutno diskriminirani po razbojničkim vlastima ‘Republike Srpske’, to je istina; ta je diskriminacija, međutim, bila korištena kao isprika za željeno ‘humano preseljenje’. Moglo se i drukčije s tim, ali to je druga i duža priča”, piše Miloš Vasić

Piše: Ivica Majić

Papir trpi sve, reklo bi se u nekim ne takvim davnim vremenima. Danas se više ne piše po papiru, ali to po čemu se danas piše trpi još lakše i još više, osobito kada se piše o Bosni i Hercegovini.

Jučer je, recimo, na tportalu osvanuo novi Skalpel Miloša Vasića, redovita kolumna uglednog srbijanskog novinara, u kojoj, među ostalim, stoji: “Podsjetit ćemo i da je banjolučki nadbiskup Vinko Puljić uvelike pridonio projektu iseljavanja Hrvata iz te regije; oni jesu bili okrutno diskriminirani po razbojničkim vlastima ‘Republike Srpske’, to je istina; ta je diskriminacija, međutim, bila korištena kao isprika za željeno ‘humano preseljenje’. Moglo se i drukčije s tim, ali to je druga i duža priča.”

Što je pisac htio reći? Je li samo pobrkao imena, htijući reći optužiti banjalučkog biskupa (a ne nadbiskupa!) Franju Komaricu da je “pridonio projektu iseljavanja Hrvata iz te regije”? Ako jest, to ne bi bila ništa manja glupost od ovoga što je napisao.

Šteta što Vasić nije napisao kako se to moglo “i drukčije s tim”, koja je to čarobna formula postojala da nesrbima opstanu na dijelu BiH nad kojimu su vladali Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić…

Povod cijeloj priči je jedna zanimljivost, koju Vasić ovako opisuje: “Predsjednik Srbije Boris Tadić osjetio je nekidan baš u Bruxellesu od svih mjesta potrebu da se zabrine za Hrvate iz BiH.” I dobro uočava “jak razlog za tu iznenadnu brigu”: “Taj razlog je Mile Dodik i njegovo čudo od države.”

No, osvrćući se na nju Vasić je zahvatio preširoko i neprecizno, uporno nastojeći krivnju za sve tragediju koju je doživjela BiH podijeliti (najčešće) između Miloševića i Tuđmana ili (ponekad) na sve tri strane podjednako, “zaboravljajući” da je agresija na BiH pokrenuta iz Beograda, da je prije toga JNA teritorij BiH koristila ga za agresiju na Hrvatsku, na njemu otvarala koncentracijske logore u koje su dovođeni zarobljenici iz Hrvatske.

Osim već spomenute nebuloze o odgovornosti za iseljavanje Hrvata iz RS, Vasić piše da je “Tuđman krenuo u sukob s Bošnjacima, sve u dogovoru s Miloševićem”, da je “iseljavanje i preseljavanje Hrvata (i ne samo njih!) iz BiH posljedica je združenog zločinačkog pothvata sve tri strane i točka”, potiče čitatelje da se sjete “po oružju bratske suradnje Srba i Hrvata po Bosni i Hercegovini od 1992. do čak 1994.” itd., itd.