Poštivanje međunarodnog prava važnije je od brzine rješavanja sporova

Dobrosusjedska politika europska je obveza Hrvatske, a rješavanje sporova poželjno je, no uvijek trebamo imati na umu da je problem sa Slovenijom eskalirao tek kada ga je neodgovorna slovenska politička elita odlučila iskoristiti za blokadu Hrvatske

Piše: Denis Romac | Novi list

Ne treba se čuditi kada Borut Pahor neumjereno idealizira arbitražni sporazum kao najveći uspjeh svoje vlade, nudeći ga kao recept za rješavanje svih sporova u regiji, no nejasno je zbog čega odjednom i predsjednik Ivo Josipović inzistira upravo na arbitražnom rješavanju graničnih sporova sa Srbijom i BiH.

Bivši slovenski premijer pretjeruje kada “hrvatsko-slovenski kompromis” impostira kao prikladan instrument za rješavanje svih međudržavnih prijepora, pa čak i za raspetljavanje izraelsko-palestinskog problema, o čemu je govorio za svog posljednjeg posjeta Bliskom istoku, iako bi mudrije postupio da je šutio.

Pahor na taj način pokušava opravdati najkontroverzniju odluku u svojoj političkoj karijeri, čime zapravo sanira nemalu političku i diplomatsku štetu što ju je Slovenija podnijela zbog blokade Hrvatske.

Pahor dakako namjerno zanemaruje činjenicu da je arbitražni sporazum zapravo rezultat političke ucjene. Štoviše, elementi ucjene sadržani su i u samom sporazumu.

Podsjetimo, dok je Hrvatska u proteklom desetljeću, nakon propasti dogovora Račan-Drnovšek, cijelo vrijeme zastupala stav da spor valja riješiti pred međunarodnim sudištem, najbolje pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ), Slovenija je inzistirala na političkom rješenju. U manjku pravnih argumenata, posezala je za političkima, zloupotrebljavajući svoju poziciju članice integracije kojoj se Hrvatska željela pridružiti.

Kako “političko rješenje” nikako nije moglo proći, Slovenija je na koncu pristala na arbitražu, ali tek pošto se u arbitražnom sporazumu našla odredba da će arbitražni sud po međunarodnom pravu odrediti granicu između država na kopnu i moru, a onda i vezu ili dodir (engl. junction) Slovenije s otvorenim morem.

Upravo ta odredba sadržava elemente ucjene, jer što ako – nakon što arbitražni sud odredi granicu na moru – kontakt slovenskog mora s otvorenim vodama ne bude moguć, što bi upravo mogao biti slučaj ukoliko arbitri dosljedno primijene međunarodno pravo?

Nije li upravo ta odredba pokolebala većinu hrvatskih pravnih stručnjaka, koji su se zbog te odredbe usprotivili sporazumu? Nije li, uostalom, zbog toga i današnji hrvatski predsjednik kao zastupnik u Saboru dignuo glas protiv ratifikacije arbitražnog sporazuma?

Zato ostaje nejasno zašto Josipović danas zagovara arbitražno rješavanje graničnih sporova sa Srbijom i BiH, doduše bez međunarodnih posrednika i u izravnim pregovorima? Josipovićev argument da bi takva bilateralna arbitraža bila jeftinija i brža od one kakvu bi proveli ICJ ili Međunarodni sud za pravo mora i nije posve točan. Naime, Međunarodni sud u Haagu – a to je za Hrvatsku i dalje najbolje mjesto za rješavanje takvih sporova – posve je besplatan, dok će arbitražni sud Hrvatsku koštati otprilike pet milijuna eura, što nije mali novac.

Više nego na brzini rješavanja sporova, Hrvatska bi morala inzistirati na stručnosti i poštivanju međunarodnog prava.

Dobrosusjedska politika europska je obveza Hrvatske, a rješavanje sporova poželjno je, no uvijek trebamo imati na umu da je problem sa Slovenijom eskalirao tek kada ga je neodgovorna slovenska politička elita odlučila iskoristiti za blokadu Hrvatske. Dotad, unatoč nekim napetostima i povremenim ribarskim čarkama, taj je spor uglavnom predstavljao tek prigodan poligon za oživljavanje nacionalističkih strasti. Nikada nitko nije trpio ozbiljniju štetu zbog neriješene granične crte, niti je ijedan slovenski brod ikad zaustavljen na putu u koparsku luku.

Važno je da ovdašnje političke elite prihvate europski model rješavanja problema. Taj model ponajprije podrazumijeva pregovore i kompromis, čemu s pravom prednost daje šefica diplomacije Vesna Pusić, otkrivajući neugodnu neusklađenost glavnih političkih aktera kada je riječ o tom važnom pitanju.

No još je važnije da shvatimo da sva otvorena granična pitanja možda neće biti moguće brzo riješiti. No zato se sve strane moraju odreći manipulacije sporovima, čime će onda biti onemogućena i njihova “balkanizacija”, odnosno pretvaranje minornih sporova u velike probleme, što pak isključuje i zloupotrebu sporova za ucjenjivanje susjeda. Tako, naime, živi današnja Europa.

U Europi postoji 27 neriješenih i zamrznutih graničnih sporova, točno koliko je i članica EU, a da nitko u tome ne vidi ozbiljniji problem.