Američko ministarstvo pravosuđa razmatra podizanje optužnice protiv Juliana Assangea, osnivača organizacije WikiLeaks koja je na internetu objavila tisuće povjerljivih američkih diplomatskih depeša i drugih državnih dokumenata.
Ovaj slučaj ukazuje na niz pravnih problema. Naime, američka se vlada – s jedne strane – zalaže za slobodu informacija i otvorenost interneta. Ali, s druge, nastoji zaštititi privatnost kao i učvrstiti nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država. Američki zakon još uvijek se nije potpuno prilagodio internetu.
Godina koja je na isteku bila je važna godina za slobodu interneta. U siječnju, državna tajnica Hillary Clinton objavila je da je sloboda izražavanja jedan od američkih vanjskopolitičkih ciljeva. Gotovo godinu dana kasnije, ovo se pravo testira upravo u Sjedinjenim Državama, u slučaju WikiLeaks.
Nakon što je ova organizacija na internetu objavila povjerljivu korespondenciju američkih diplomata u svijetu sa Državnim tajništvom u Washingtonu, ministarstvo pravosuđa zabranilo je zaposlenicima savezne vlade da odlaze na web stranice WikiLeaksa.
Objašnjenje zabrane glasilo je da državni zaposlenici trebaju štititi povjerljivost informacija, te da neovlašteno objavljene depeše ne mogu čitati čak ako se one nalaze već na internetu. Naime, u pravnom smislu, na WikiLeaksu objavljena diplomatska korespondencija i dalje je povjerljiva, sve dok tu kategorizaciju službeno ne ukine vlada Sjedinjenih Država.
“Problem s vladinom pozicijom je u tome što ti dokumenti nisu više povjerljivi – iako Washington tvrdi da jesu. Nakon što se nešto objavi na internetu, to prestaje bit tajna,” kaže Abbe Lowell, washingtonski odvjetnik koji je radio na nizu slučajeva špijunaže.
Tehnički gledano, državni zaposlenici mogu odlaziti na web stranice WikiLeaks, kaže Lowell, ali će možda prekršiti ugovor o zapošljavanju jer će na njima čitati povjerljivi materijal, bez prethodnog ovlaštenja.
“Prema zakonu koji regulira problematiku špijunaže, kazneno djelo je kada netko tko nema autorizaciju za pristup tajnim dokumentima oda neku povjerljivu informaciju. Ili, kada netko tko ima ovlaštenje za pristup takvim dokumentima oda njihov sadržaj osobi koja nema takvu autorizaciju. Uglavnom, nije riječ samo o čitanju takvih povjerljivih dokumenata, već i o odavanju i neovlaštenom širenju klasificiranih informacija,” kaže Lowell.
Međutim, zabrana čitanja informacija koje su objavljene na WikiLeaksu hendikepira neke američke državne agencije. Jedna od njih je Congressional Research Service, koja se smatra ‘mozgom’ Kongresa Sjedinjenih Država. U njoj su zaposleni stručnjaci svih vrsta koji savjetuju zakonodavce o brojnim pitanjima koja dolaze na glasanje.
Steven Aftergood iz Američke znanstvene udruge kaže da su mnogi njegovi kolege već sada u nepovoljnom položaju u odnosu na znanstvenike iz inozemstva: “Po mom mišljenju, država kaže da je na prvom mjestu – nacionalna sigurnost. A vaš posao – pa bila to vanjska ili unutrašnja politika – tu je po važnosti na drugom mjestu. Ja mislim da bi trebalo biti obrnuto. Obaviti svoj posao – to uvijek treba biti prvi prioritet. Obaviti ga što bolje možete. A šire shvaćena sigurnost treba pomagati ljudima da postignu taj prvi cilj.”
No, u Kongresu mnogi smatraju da je nacionalna sigurnost – prvi i glavni prioritet. Čak je i predložen novi zakon koji će, ako se izglasa, izrijekom zabraniti objavljivanje imena američkih obavještajnih izvora. To bi u nezgodnu situaciju moglo dovesti američke medije, koji često citiraju upravo takve, neimenovane, izvore.
Osim toga, s WikiLeaksom su poslovnu suradnju prekinule i važne američke korporacije – Amazon, Visa, Master Card i Pay Pal. Rebecca MacKinnon iz Zaklade New America kaže da je ovakvo ponašanje podsjeća na samo-cenzuru koju u Kini prakticiraju brojne američke tvrtke: “Tvrtke možda postupaju i preoštro jer odustaju od oblika poslovanja koje bi, možda, sud smatrao i zakonitim, legalnim. Međutim, firme su previše oprezne. I tako se sloboda izražavanja sužava, a da se o konkretnom sporu sud još uopće nije očitovao.”
Odvjetnik Abbe Lowell smatra da bi u nekom budućem zakonu trebalo razlikovati kazneno djelo špijunaže od kaznenog djela neovlaštenog raspolaganja povjerljivim informacijama. “Sadašnji zakon ne pravi tu razliku – vjerojatno zbog toga što je na snagu stupio 1917. Tada naime nije bilo niti radija ni televizije, a kamoli interneta”, kaže Abbe Lowell. [Glas Amerike]
