Prije točno 15 godina u Parizu je potpisan Daytonski mirovni sporazum kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Naš novinar Henry Ridgwell javlja se iz Sarajeva gdje mnogi smatraju da se zemlja mora pomaknuti od ratnih dana.
Sarajevo je sada živahan kulturni centar Bosne i Hercegovine i jedino poneki zaostali šrapnel ili oštećena kuća podsjećaju na nedavnu povijest. Ovaj je grad bio pod opsadom puna 43 mjeseca, od travnja 1992. do prosinca 1995. godine, tijekom koje je, od snajperskih hitaca i teških granatiranja, ubijeno oko 12 tisuća njegovih žitelja. Jedini način da se izađe iz grada ili uđe u njega bio je tunel izgrađen ispod zračne luke. Kroz njega je prolazilo sve – od hrane do političara. Kuća, ispod koje je bio ulaz u tunel, sada je muzej.
Edis Kolar, negdašnji vojnik Armije BiH, koji je vlasnik te kuće, kaže da Sarajlije žele imati život koji nije vezan uz rat: “Kada ljudi dođu vidjeti tunel primjećujem da se žele pomaknuti od ratnih dana za koje misle da im je mjesto u povijesti i muzejima. Problem je u tome što nam političari ne dopuštaju da zaboravimo rat.”
Daytonski mirovni sporazum, koji je potpisan pod pokroviteljskom Sjedinjenih Država, okupio je bošnjačke, hrvatske i srpske čelnike. Bosanskohercegovački političari se slažu da je mirovni sporazum bio uspjeh, jer je donio mir i stabilnost na Balkan. Mnogi analitičari smatraju da je donio i – podjelu.
Negdašnji član BiH Predsjedništva Haris Silajdžić, sudjelovao je na mirovnim pregovorima u Daytonu. Kaže da je to što su bosanski Srbi dobili autonomno područje nagrada za etničko čišćenje koje su proveli. “Ono što sada imamo jest pokušaj legalizacije onoga što se ovdje dogodilo, pokušaj stavljanja međunarodnog pečata na sadašnju situaciju kao da je sve u redu. Miloševićev projekt je kompletiran u vrijeme kada razgovaramo.”
Krešimir Zubak je također bio u Daytonu, kao jedan od predstavnika BH Hrvata. Slaže se da o etničkim podjelama treba razgovarati: “Ciljevi koje su različite strane imale 1992. godine, nakon što nisu riješeni silom, sada se pokušavaju postići političkim sredstvima.”
Bosanski Srbin Slavko Jovičić je zastupnik u Parlamentu. Kaže da nema govora da će Srbi odustati od Republike Srpske u korist centralizirane države. “Ono što se nikada ne može dogoditi u Bosni i Hercegovini je dominacija jedne etničke skupine nad drugima. Mi kažemo da bez Republike Srpske ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.”
Političke razlike imaju odraza i u obrazovnom sustavu zemlje u kojoj postoje odvojene škole i razredi s učenicima određene nacionalnosti koji imaju različite nastavne planove. U Mostaru, gdje su se vodile neke od najžešćih bitaka tijekom rata, Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajednički pohađaju Sveučilište United World College.
Magdalena Vidović je Hrvatica: “Mislim da će se situacija promijeniti, možda još u ovoj generaciji.”
Đorđe Modraković je student srpske nacionalnosti: “Mi smo nova generacija koja bi definitivno trebala voditi prema nečemu boljem.”
Alen Bukvić je Bošnjak: “To je proces za koji će trebati vremena.”
Mostar je čuven po svom Starom mostu, koji je spajao dvije obale Neretve 400 godina, prije nego je srušen u ratu. Rušenje tog mosta simbolizira okrutnu ratnu destrukciju. Obnova Starog mosta, iz 2004. godine, pokazala je da su mnogi fizički vidljivi ožiljci iz rata zaliječeni, ali ostali su brojni politički i mentalni ožiljci.
Većina političara se slaže da bi Bosna i Hercegovina trebala imati budućnost u Europskoj uniji. Budućnost, kažu analitičari, ovisi o tome hoće li građani ove zemlje moći prevladati sukobe iz prošlosti. [Glas Amerike]
